ISPRAĆAJ

Od pamtivijeka se dočekivalo i ispraćalo, ugošćavalo, častilo i pozivalo. Nema čovjeka, koji nije sretan i veseo što ima priliku nekog ugostiti, primiti i dočekati. Po terbijetu merhameta i aška-ljubavi prilikom dočeka na kućnim vratima i svom pragu, cijenili su se domaćini.

Zbilja je lijep ugođaj nekome otići u goste jer se uvijek pamtilo onih par minuta ili sekundi, kada smo ulazili u nečiju kuću i pamtio se način kako su nas primili na vratima. Ostalo što je uslijedilo poslije toga je nastavak onoga prvog razgovora, kada smo ulazili jer, složićete se, danas nije niko željan ni jela niti pića. Svi smo željni toplog razgovora i muhabeta.

Za razliku od dočeka i ispraćaj je nešto što se događa na kraju susreta, sijela, druženja, nešto što se prati i nešto sa čime se rastaje. Znamo tako prvi ispraćaj sina u vojsku i oca na posao, djece u školu, u vojsku, ispraćaj najmilijih na hadž… Još su mi u živom sjećanju moji roditelji kada su me prvi put ispratili u osnovnu školu. Ja onako mali, uhvaćen na igralištu, kroz suze gledam kako me majka sokoli da dam ocu ruku da me odvede u našu školu.

   Sjećam se brojnih tuđih komšijskih i rodbinskih, ispraćaj rođaka, a najviše se svako prisjeća svojih odlazaka. Kako je teško i tužno bilo ispratiti sestru iz kuće kada se udavala. Znao sam da sestra nikada više neće biti onako i onoliko naša kao do sada. Ipak najteži ispraćaj je kada pratimo najmilije na vječni odlazak i ispraćaj ispred kuće na mezarje.

   Ispraćaj u nekadašnju vojsku je bio posebnost jer su se pravili banketi na kojima se sakupljala omladina i stariji, gdje se dobro jelo i pilo, opijalo i veselilo. U tom ispraćaju nije bilo razlike u vjeri, naciji i običajima i svi su ljudi tada bili jedno, nikakvih razlika nema. Sjećam se da je bilo i ispraćaja u vojsku sa dovom i mevludom ali složićete se da je toga bilo vrlo rijetko i vrlo, vrlo malo.
   Ima i bilo je ispraćaja u penziju, kada je budući penzioner kupovao gajbe piva, alkohola i častio svoje nekadašnje pajdaše, kolege, radnike sa posla. U modi je i ispraćaj svojih prohujaloh godina. Posebno na zapadu, u dijaspori naši preuzimaju običaj 'abraham', kada čovjek dočeka 50 godina života, tada se jede, pije i troši do besvijesti uz alkohol, pjesmu i meze. Lično me žalosti i spominjanje prohujalih godina ali eto neko se raduje što je 'ispucao' 50 ljeta.

   Imamo mi i ispraćaj na hadž. Prije, birvaktile se hadžija ispraćao tako da su se svi veselili i na samu pomisao na hadžijsku dovu i ispraćaj hadžija. Taj čin je imao prije svega pobožnovjerski karakter. Danas i tu ima malo komercijale. Tu se uvodi plaćanje hodžama za njihov dolazak na dovu dok je prije i darivanje košuljama i peškirima bilo sasvim dovoljno.

    U zadje vrijeme je sve popularniji ispraćaj stare ili doček nove godine. Interesantno je da muslimani to haman najozbiljnije shvataju i prihvaćaju. Znamo da je zadnji dan stare godine poznat kao 'silvestrovanje', po svetom Silvestru, samo ne znam koliko je taj 'običaj' poznat našim muslimanima. Nije nikakvo čudo danas vidjeti da je većina naših kuća okićena jelkama, lampicama, đinđurijama i da se svaka kuća dobro snadbjela mesom i raznim vrstama alkoholnih i bezalkoholnih pića i mezeta.

    Malo je veće čudo da roditelji odvojeno 'proslavljaju' ispraćaj stare godine, a baška njihova djeca, ko vele 'baška Turci, baška Kotorani'. Malo je poznato, a možda i nije šta se sve događa u toj kako kažu 'ludoj' noći, gdje se zaboravi na sve prepreke, gdje se oslobađa svih kočnica, gdje se zaboravi na stid i obraz.    

   Koliko samo pokvarenjaka čeka tu noć da u 24.00 poljubi nekog koga je markiro' i begeniso' u toku godine, a nije mogao to ni zamisliti akamoli učiniti. U 'ludoj' noći je sve moguće i dozvoljeno jer su svi tabui i 'predrasude' odbačene i sve što se poželi može se ispuniti u toj »ludoj« noći.

Upamet!

(Moj Dnevnik, 07. januar 2006)

Nijaz Salkić