Nijaz SALKIĆ
Islamska vjeronauka, ilmuddin, sistematska je edukativna aktivnost posvećena poučavanju vjernika o islamu s ciljem primjene tog učenja u prakticni život. Osnovni zadatak islamske pouke je da mu’minima saopšti i pojasni osnovna učenja Kur’ana, Hadisa i druhih islamskih znanosti. Vjeronauka se najčešće predaje živom riječju imama-muallima, a moguća je i primjena savremenih sredstava u nastavi. Veoma je važno da vjeronauka bude organizirana sistematski i da se izvodi na metodičan način, po pravilima didaktike.
Odgoj i poučavanje u vjeri idu zajedno i nerazdvojni su. Znanje samo po sebi nije dovoljno, jer ga nužno treba da prati primjena. Nemoguće je nešto kvalitetno i korisno raditi bez odgovarajuceg znanja i poznavanja onoga što se želi. Ta dva elementa su neodvojiva u procesu islamske edukacije svakog muslimana pojedinačno. To znači da porodica i muallim moraju ujediniti i sinhronizirati sve svoje znanje, umijeće, volju i snagu da bi jedno mlado biće podučili i odgojili. Pravi rezultati će izostati ako zakaže porodica ili muallim.
Islamski opredijeljena porodica će svoje dijete sigurno usmjeriti na vjersku pouku od onog momenta kad sa imamom-muallimom uspostavi tijesnu saradnju i kad skupa postanu udruženi činilac u procesu odgajanja, podučavanja i opredjeljivanja. Najvažnija stvar koja mora biti na umu svakom imamu-muallimu jest da polaznika vjerske pouke ne treba samo podučiti određenom znanju, već ga u duhu tog stanja treba usmjeriti u duhu islama i da to stečeno znanje postane njegova ljubav, način vladanja i ponašanja, da bude ponosan na ono što zna, što radi i čemu stremi. Da bude ponosan što je musliman! Da je sretan sto je Resulullahov sljedbenik! Da to bude smisao njegova življenja! Inače, ako to ne bude, trud je uzaludan.
Uloga imama-muallima je veoma delikatna, teška i odgovorna, ali zato zahvalna i časna, kao što veli Muhammed a.s.: “ Podučavajte i olakšavajte! “ Posebno je danas odgovorno i značajno našu djecu podučiti islamu; načinu i ljepoti islamskog življenja, oplemeniti ih islamskim istinama, jer im se vrlo često nude sasvim oprečna stanovištva od onih koja zastupa nasa vjera islam.
Samim tim imamsko-muallimski rad je daleko najodgovorniji rad.
Djetinjstvo je nekad bilo doba u toku kojeg se mlado biće još u domu njegovih roditelja, pripremalo, bolje reći bilo pripremljeno da sasvim samostalno uspješno i suvereno stupi u društvo odraslih, da preuzme dužnosti i odgovornosti života. U toku tog razdoblja džemat, zajedno sa roditeljima, štititili su mladi naraštaj od svega onoga što je moglo raniti njihovu osjetljivu dušu. Skoro svi faktori utjecali su na odgoj i razvitak mlade ličnosti. Bilo je niz tabua, opravdanih, i u riječima i u ponašanju. Danas već to nije slučaj. Djetinjstvo postaje opšti izraz, ali u mnogim stvarima i elementima to više nije, bar onako kako se do sada zamišljalo. Sredstva javne komunikacije ne štite i ne stede mlade od loših utjecaja, već ih izlažu pritisku slobodnih i liberalnih ideja o savremenom moralu i odnosima u društvu. Mnogi televizijski problematični programi, šund literatura, pornografski časopisi, Slobodan pristup erotskim i pornografskim tv kanalima, su svakodnevno i podjednako distupni i mladima i odraslima.
Roditelji, većinom oba zaposlena, obuzeti vlastitim krizama, pa i međusobnim nesporazumima i neslaganjima, nerijetko razvedeni, prepuštaju djecu samima sebi. nemajući vremena za vlastite potomke. Mnogi očevi danima ne stižu vidjeti svoju djecu. U takvim međusobnim odnosima roditelja i djece, postavlja se pitanje, gdje je mjesto vjeroučitelju? Da li on može dati svoj doprinos i pomoći tim mladim stvorenjima koja traže svoj mir i pokušavaju naći svoje mjesto u svijetu. Nesumnjivo, njegov doprinos je velik i vrlo odgovoran, naravno ukoliko se i sam može snaći u takvim okolnostima.
Periodi prošlih sistema i zaostalosti među muslimanima ostavili su duboke tragove.
To osjećaju današnji imami i muallimi u radu sa onim džematlijama koji nisu pohađali vjersku pouku, kao i sa onima koji su išli na vjersku pouku, koja je u to vrijeme imala neprimjerene programe stvarnim potrebama, gdje je vladala je stereotipnost, prioriet i pažnja posvećivala se memorisanju sureta i dova, vladao je diktatorski odnos prema polaznicima, dok je ukupni mektebski inventar bili su šipka i falake. Rezultat takve pedagoške i didaktičke nastave je samo spominjanje vjerska pouke kod nekih bivših učenika asocira prizor namrgođenog hodže sa štapom, punog nervoze, uzrujanosti i nestrpljenja. Meša Selimović u svojim “ Sjećanjima “ veli da najviše za svoj ateizam ima zahvaliti svome vjeroučitelju. Kada je došao do prijevoda Ku’ana ostao je zapitan zašto je tako divan tekst njegov vjeroučitelj krio od njih.
Na početku razmišljanja o djelotvirnijem pristupu preblemu vjeronauke, postavlja se pitanje:
KADA POČETI SA ISLAMSKOM POUKOM?
Postoje u pedagogiji različita shvatanja o početku odgoja prema dobi i psihičkoj zrelosti djeteta. Mnoga islamska pedagoška shvatanja zastupaju mišljenje da sa islamskom poukom i odgojem, treba početi u slijedećim fazama:
1. U najranijoj mladosti, već od pete godine života djeteta, prvo u roditeljskom domu. Majka i otac dužni su da strogo po islamskim propisima odgoje svoje dijete u islamu i da ga pouče osnovnim islamskim propisima.
Evo šta kaže Allah dž.š. u Kur’anu a.š.:
IZ KALE LUKMANU LIBNIHI VE HUVE JEIZUHU JA BUNEJJE LA TUŠRIK BILLAHI INNEŠ-ŠIRKE LE ZULMUN AZIM. JA BUNEJJE EKIMIS-SALATE VE’MUR BIL MEA’RUFI VENHE ANIL MUNKERI VASBIR ALA MAAA ESABEKE, INNE ZALIKE MIN AZMIL UMUR. “
Kad Lukman reče sinu svome, poučavajući ga ; O sine moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je zaista, velika nepravda “. “ O moj sinko, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih djela i strpljivo podnosi ono što te zadesi “. U suri TAHA Allah dž.š. zapovjeda: “ Naredi čeljadi svojoj da obavljaju namaz i ustraj u tome “.
Najbolji muallim i vjeroučitelj bio je Muhammed a.s., evo njegovih riječi; “ Roditelji su obavezni prema djetetu: Da mu dadnu lijepo islamsko ime, da ga lijepo odgoje, da ga pouče pismenosti i da ga poduče obavljanju islamskih dužnosti “. “ Kada dijete počne raspoznavati koja mu je desna, a koja lijeva ruka, počnite ga privikavati da klanja namaz. Jasno se vidi da prvi i osnovni oblici islamskog odgoja i vjeronauke počinju od roditelja i oni su dužni da taj vid odgoja počnu primjenjivati u najranijoj fazi dječijeg života.
2. Svakako da na svijest djece puno utiče i vjerski život njihovog okruzenja, tj. njihova najbliža okolina. Djecu treba uključiti u vjerski život za vrijeme ramazana; pripreme iftara, odlasci na teraviju, ramazanska sijela itd.
Djeca se raduju proslavama Bajrama, klanju kurbana, jer tada djeca dobijaju razne poklone od roditelja, rodbine i komšija. Jedno od najvažnijih, a mogao bih reći i najglavnije pitanje glasi:
KAKO PRIDOBITI DJECU NA VJERONAUKU I KAKO IH ZADRŽATI U MEKTEBU?
Ovo pitanje treba da postavi sebi svaki Odbor (Medžlis) islamske zajednice i svaki imam-muallim.
1. Svi pedagozi se slažu u jednom; da se djeca mogu pridobiti za školu i mekteb jedino velikom ljubavlju prema djeci. Ko zna da pridobije dječiju naklonost s ljubavlju, taj če sigurno i uspjeti kod djece. Za ilustraciju mogu navesti primjer jednog direktora osnovne škole koji je svakog jutra na ulaznim vratima škole dočekuje svoje đake i svakome se obrati sa ponekom riječju i svima podari osmijeh na licu. Imami-muallimi moraju imati veliku sposobnost za izvođenje vjeronauke. Moraju biti pravi stručnjaci i inovatori, pedagozi, metodičari i psiholozi, da bi poznavali dječiju dušu, njihove skolonosti i sposobnosti.
2. Muallimi su dužni da se solidno pripreme za svaki sa(ha)t vjeronauke i to po ustaljenom metodičkom postupku u organizaciji sata, izboru metoda, didaktičkih principa i nastavnih sredstava.
3. U radu muallima bitnu ulogu ima entuzijam i motivacija za rad koji proilaze iz njegove opredijeljenosti pozivu koji je i Muhammed a.s. sa velikom ljubavlju obavljao. Važna karika uspjeha muallima leži u njegovoj disciplini u redovnom održavanju vjeronauke u zakazano vrijeme.
4. Prenošenje Božije riječi na mlade mora biti praćeno velikim oduševljenjem, s aktivnom pedagoškom i metodskom brigom svakog muallima za uspjeh vjerske pouke.
5. Pouka o vjeri mora biti prije svega zanimljiva za najmlađe i starije slušaoce i polaznike vjeronauke. Čim muallim primijeti znake dosade i zasićenosti kod slušalaca, mora odmah naći bolje metode u osvježavanju nastave. Pronalazeći interesantne vjerske teme muallimi se moraju služiti svim raspoloživim sredstvima, prigodnim fotografijama, crtežima, koje i sami mogu da izrađuju, zatim raznim tabelama za namaz, geografskim kartama dijafilmovima, grafoskopom, kasetofonom, videovizuelnim sredstvima itd.
Islamski pedagozi smatraju da vjeronauku ne treba strogo tretirati kao školski predmet, nego je više osmisliti kao vjerski doživljaj sa intimnim osjećajem imana u srcu, a ona se najljepše doživljava uz prijatnog i vedrog muallima na vjeronauci.
6. Da bi lakše dobili djecu na vjeronauku muallimi moraju uspostaviti što čvršću saradnju sa porodicom polaznika vjeronauke. S roditeljima treba održavati što češće kontakte u mektebu ili u kući polaznika vjeronauke. Treba održavati roditeljske sastanke sa roditeljima i dogovoriti se o izostancima sa nastave, o problemu udžbenika, svečanostima, izletima i slično.
7. Muallimi moraju uspostaviti i bliske i prijateljske osnose sa polaznicima vjeronauke, ali ne na štetu svog autoriteta. Sa učenicima treba razgovarati o svemu, kako o nastavi tako i o životnim problemima porodice, džemata, ističući ponekad mahane, loše navike i zabrane. Muallim treba da se i poigra sa djecom na izletima - koje treba da organizira u saradnji sa svojom islamskom zajednicom, bar jednom u dva mjeseca. Veoma lijepa prilika za približavanje djeci je organizoranje mevlud ekskurzija sa kviz takmičenjem između polaznika različitih mekteba uz obilazak tamošnje džamije.
Pripremanje mladih naraštaja prema islamskom učenju za život i rad u prostorima u kojima živimo, jedini je način da se nastavi ondje gdje su stariji stali, da se poveća njihovo djelo i doprinos očuvanja islama i njegovo prenošenje na slijedeće generacije. *1
Zaključak
U ovom mom skromnom radu posvećenom najplemenitijem pozivu, muallimskom, učiteljskom, nabrojani su općepoznati i preporučeni načini poučavanja, taloženi višestoljetnom praksom najboljih didaktičara, metodičara i pedagoga u prenošenja znanja na učenike. Znano je da bi optimalni rezultati trebali proizaći iz optimalnih uslova, koji opet proizilaze iz opremljenosti učionica, dobrih programa, motiviranosti učenika i učitelja i drugih popratnih faktora.
Bilo je međutim učitelja koji nisu imali ni dobre učionice ni pomagala u nastavi, niti dobre materijalne motivacije a postizali su dobre rezultate. Takvi su bili “vukovi samotnjaci”, od 100 je samo jedan bio takav. Oni su to radili samo iz ljubavi prema Uzvišenom Stvoritelju, te ljubavi prema pozivu muallima-učitelja.
Moram naglasiti da i dan danas postoji malo razumijevanja za vjeroučitelje od strane nadležnih institucija čiji jedini posao i njihovo poslanstvo je da se time bave i brinu. Te institucije i organi u većini sluučajeva ne daju adekvatnu motivaciju vjeroučiteljima kroz nagrađivanje, pohvaljivanje i napredovanje u njihovom plemenitom pozivu.
Isto tako ima dosta muallima koji ne iskorišćavaju do kraja sve mogućnosti i misiju koja im je povjerena da odrade do kraja i najkvalitetnije svoj časni zadatak, mada imaju za to sve preduvjete i predispozicije. Normalno je da će i jedni i drugi za taj svoj nemar i propuste biti pitani i sankcionisani na Sudnjem danu.
Na kraju, biti i postati dobar muallim, vjeroučitelj nikako ne znači roditi se takav ili biti dobar orator, govornik, imati lijep mekam, glas ili biti ljepotan i fizički privlačan. Dobar Muallim se postaje upornim radom, stalnim nadgrađivanjem u znanju, proučavanjem materije kojom se bavi, svakodnevnim iskustvom sa učenicima. Rezultat danonoćnog mukotrpnog rada na vjeronauci je često puta gubljenje zdravlja, iscrpljenost, nespavanje i nerazumijevanja od mnogih relevantnih činilaca u svojoj struci.
Iz svog više od tri decenije bogatog muallimskog iskustva sam naučio da je muallimski posao najbolje što mi se desilo na ovom svijetu. To zadovoljstvo proističe iz saznanja da sam bar nekome “otvorio” oči, a zadovoljstvo mi čini i samo jedan veseli i živahni pozdrav nekadašnjeg učenika na ulici, a takvih pozdrava i susreta je puno.
Zato kažem, i pored silnih vjeronaučnih simpozija, pravljenja nastavnih, vjeronaučnih programa, izdavanju knjiga i brošura, korištenja audio i vizualnih pomagala, kompjutera, softwera, nemamo onu vjeronauku koju očekujemo i priželjkujemo. Dobrih muallima i vjeroučitelja i uspješnih mekteba ima ali većina mekteba čeka svoje rezultate, svoje hatme, svoje uspjehe na takmičenjima, svoju promociju.
Hoću kazati, moramo opremiti učionice najsavremenije što se da, motivirati i nagraditi vjeroučitelje i učenike a onda od njih tražiti znanje i rezultate, samo…… “Boj ne bije svijetlo oružje….” Za dobre rezultate trebaju dobri muallimi koji će provesti cijele dane u mektebu, koji će se cijelim bićem založiti i ukurbaniti. Muallimi neće raditi samo subotom i nedjeljom po sat, dva ili tri, već će raditi i radnim danima. Oni će podijeliti djecu po grupama, pri tom osmišljavati, razmišljati i sikirati se kako da privuku djecu, kako da ih zadrže u mektebu a da pri tom osjećaju slast i ponos sa onim čime se bave. Pri tom cijelom svom žrtvovanju, Muallime moraju poštovati, podupirati i štititi džamijski odbori sa mutevelijom na čelu. Ako toga nema, džaba programi, džaba opremljene prazne učionice i džaba sve ostalo, od takve vjeronauke i mekteba neće biti ništa.
*1 Ovaj prilog je objavljen 1996. godine u TAKVIMU Islamske zajednice Slovenije, kojeg je izdalo Muftijstvo u R. Sloveniji u Ljubljani.
Literatura:
- Vjeronauka u praksi, Muharem Omerdic, 1989 Sarajevo
- Prilog metodici vjeronauke, Idris Resic, Sarajevo 1989
Ni komentarjev:
Objavite komentar