بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.
وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ. صَلَّى اللهُ تَعَالىَ عَلَيْهِ وَ عَلَى آلِهِ الطَّيِّبيِنَ الطَّاهِرِينَ، وَ أصْحَابِهِ الْكِرَامِ الْهُدَاةِ الْمُهْتَدِينَ، وَ سَلَّمَ تَسْلِيمًا كَثِيرًا. نَسْأَلُ اللَّهَ رَبَّنَا أَنْ يَجْعَلَنَا مِمَّنْ يُطِيعُهُ وَيُطِيعُ رَسُولَهُ وَيَتَّبِعُ رِضْوَانَهُ وَيَجْتَنِبُ سَخَطَهُ. يَا خَيْرَ الْمَسْئُولِينَ وَ يَا خَيْرَ الْمُعْطِينَ.
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
''Hvala Allahu dželle ša'nuhu. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od mahana i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na pravi put uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko ga na pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da je samo Allah bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, koga je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji čas. Mi smo Allahovi i Njemu pripadamo.
Allah, s.v.t.a., u suri El-Enfal / Plijen u 27. ajetu kaže:
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَخُونُوا اللَّهَ وَالرَّسُولَ وَتَخُونُوا أَمَانَاتِكُمْ وَأَنْتُمْ تَعْلَمُونَ „O vjernici Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne poigravajte." (El-Enfal, 27)
A zatim, danas je petak, 16. juli 2010., ili 04. ša’ban, 1431. hidžretske godine. Ovo je dvadeset i deveta džuma u novoj hidžretskoj godini. Ušli smo u mjesec ša’ban koji je prvi komšija ramazana. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Emanet je dobrovoljno prihvatanje obaveze čuvanje nečeg povjerenog uz pristanak da će čuvano biti sačuvano i očuvano. Emanet je povjerenje iskazano pojedincima ili grupama da će poštivati Božije i ljudske zakone bdijući nad sigurnošću pojedinaca i naroda, njihovom imovinom, čašću, poštenjem i vjerom. Prvo povjerenje je Uzvišeni Allah ukazao čovjeku kada mu je povjerio na čuvanje ono što je On subhanehu ve teala stvorio i u amanet povjerio Ademu a.s. Da je prihvatanje emaneta i čuvanje bilo šta ili bilo čega jako rizično i teška obaveza ukazuje Dragi Bog u Kur'anu:
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
Uzvišeni Allah kaže: إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَنْ يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنْسَانُ ۖ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkosmislen -…,." (El-Ahzab, 72)
Ima više kategorija emaneta a najbolje ih je pobrojao i propisao Zakonodavac dželle ve ala:
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
وَاعْبُدُوا اللَّهَ وَلَا تُشْرِكُوا بِهِ شَيْئًا ۖ وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا وَبِذِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينِ وَالْجَارِ ذِي الْقُرْبَىٰ وَالْجَارِ الْجُنُبِ وَالصَّاحِبِ بِالْجَنْبِ وَابْنِ السَّبِيلِ وَمَا مَلَكَتْ أَيْمَانُكُمْ ۗ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ مَنْ كَانَ مُخْتَالًا فَخُورًا "I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu." (En-Nisa, 36)
Kao što je poznato, ovaj ajet se naziva desetopravni ajet jer sadrži deset prava ili obaveza: obavezu-emanet prema Allahu, prema roditeljima, prema rodbini, siročetu, siromasima, bližnjim komšijama, daljnjim komšijama, prijateljima, putnicima namjernicima i onima koji su u posjedu čovjeka, slugama, (kućnoj posluzi a danas su to nažalost radnici u preduzećima prema kojima šefovi imaju robovlasnički i podanički odnos).
Od pravilnog ispunjavanja Božijih emaneta nejma na svijetu ništa ljepše. Zar je išta slađe od ispunjavanja Njegovog emaneta kada lijepo uzmemo abdest, kada propisno klanjamo namaze, kada sa ljubavlju i skrušenošću postimo ramazan, kada pobožno i srčano učimo Kur'an, kada sa najvećomom dozom strpljenja i ljubavi podučavamo svoju djecu i unučad propisima naše vjere, kada po najvišim mogućim standardima 'spustimo krila poslušnosti' prema roditeljima, kada bez straha da će nas proglasiti staromodnim i ‘bau-bau’ roditeljima kažemo ženskom a bome i muškom punoljetno djetetu da mu je haram zabranjeno ići na haram mjesta – da je haram ići na plivanje, skidajući se u šorceve i kupaće kostime, helanke i miješajući se sa muškarcima ili djevojkama, u bazenu i svlačionicima, kada bez bojazni da nas u društvu ‘zaobiđu’ i proglase staromodnim upućujemo na dobro, a odvraćamo od zla, kada neumorno radimo i doprinosimo islamu i muslimanima u cjelini.
Danas su obavezu emaneta bar deklarativno prihvatili mnogi džet set ljudi, državnici i državotvorci: predsjednici, kraljevi, carevi, ministri, valije, parlamentarci, ambasadori, načelnici općina i muhtari. Emanet nose i vjerski dostojanstvenici od najviših krovnih institucija i lidera sve do onih koji su u direktnom kontaktu sa narodom, to su vjerski službenici koji kao pastiri služe narodu. Na emanet su se obavezali i: liječnici, profesori, učenjaci, stručnjaci u svim sferama života. Emanet nose direktori u preduzećima i velikim koncernima kao i cijela struktura uprave sve od generalnog pa do šefa na radilištu. Emanet je posebno naglašen i uperen prema roditeljima u čuvanju porodice i povjerenih evlada-djece. Roditeljem se je časno zvati a nije lahko biti mati, jer je odgoj vaga koja će mnogima presuditi, pa jednima biti bir iladž a drugima nar-vatra.
To je samo zato što je ocu i majci ukazano veliko i neograničeno povjerenje time što im je Milostivi darovao u emanet da svoju djecu čuvaju i nad njima bdiju. Zato, svoju djecu, dragi roditelji lijepo i u duhu islama odgajajte, vaspitavajte i podučavajte. Zaštitite ih i odmaknite od njih sredstva zla koja ce iskvariti njihov moral, kao što su filmovi bezobraznog i razvratnog sadržaja ili bestidne pjesme ili novine sa sramotnim slikama ili knjige u kojima se nalaze najsiroviji haram, nevjerstvo i bezbožnost.
To sve govorim i navodim zato što je Poslanik a.s., je rekao: "Ispuni emanet onome ko ti ga je povjerio i ukazao i ne obmanjuj onoga ko je tebe obmanuo." I rekao je: "Onaj ko nema emaneta (povjerenja) nema imana." I još je rekao: „Tri su znaka munafika: kada govori-laže, kada obeća -iznevjeri i kada mu se povjeri-pronevjeri."
U Kur’anu imamo divan i poučan primjer dvojice braće Poslanika Musa-a i Haruna a.s. Musa je za kratko vrijeme bratu Harunu ostavio na čuvanje veliku skupinu ljudi, cijeli narod da pripazi na njih dok se on ne vrati sa brda Sinaj, gdje se molio Uzvišenom Allahu. Poslušajmo razgovor njihov koji nam prenosi Jedini Svjedok vremenski:
Uzvišeni obavještava da je Musa, a.s., kada se vratio svome narodu i zatekao u širku, bacio ploče koje je držao u ruci i jako se naljutio. Pograbio je svoga brata za glavu i počeo je tresti, prekoravajući ga:
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
قَالَ يَا هَارُونُ مَا مَنَعَكَ إِذْ رَأَيْتَهُمْ ضَلُّوا "O Harune",, povika Musa- "šta te je spriječilo, kada si ih vidio da su zalutali, أَلَّا تَتَّبِعَنِ da za mnom nisi pošao?", tj. da me obavijestiš o smutnji.
أَفَعَصَيْتَ أَمْرِي "Zašto nisi moje naređenje poslušao?", tj. ono koje sam ti dao, a to su riječi:
"Zastupaj me u narodu mome i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci."
"O sine moje majke", obraća mu se nježno spominjući majku. Oni su braća od istih roditelja, spominjanje samo majke nježnije je i jače izražava milost i naklonost, pa mu radi toga kaže:
قَالَ يَا ابْنَ أُمَّ لَا تَأْخُذْ بِلِحْيَتِي وَلَا بِرَأْسِي "O sine moje majke, ne hvataj me za bradu i za kosu moju." إِنِّي خَشِيتُ "Ja sam se plašio..." Ovdje se Harun, a.s., opravdava Musau, a.s., navodeći razlog kašnjenja koji ga je omeo u dostavljanju vijesti o onome šta se u međuvremenu desilo. Bojao sam se da krenem za tobom i da te obavijestim, jer bi mi rekao: Zašto si ih same ostavio,
أَنْ تَقُولَ فَرَّقْتَ بَيْنَ بَنِي إِسْرَائِيلَ وَلَمْ تَرْقُبْ قَوْلِي "i razdor među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao", tj. nisi ispunio moje naređenje, a ja sam te postavio da me zastupaš u mom narodu. Ibn-Abbas kaže da je Harun, a.s., bio pun poštovanja prema Musau, a.s., i da mu je bio pokoran.
Dova
"Gospodaru naš, ne dopusti da svoju djecu, prepustimo vremenu, ulici, medijima i lošim ljudima da ih izgrađuju i odgajaju. Zaista ko prepusti svoju djecu ulici, medijima vremenu da ih vaspitava on je izgubljen.
Uzvišeni Allahu, daj nam volje, snage i razuma da shvatimo da naša briga i odgovornost prema djeci ne prestaje njihovim rađanjem i odrastanjem, već da smo za njih odgovorni cijelog života i da ćemo za njih biti pitani i na Danu Sudnjemu.
Dragi Allahu, uputi našu djecu, da budu dobra i obrazovana i da samo Tebi sedždu čine. Svemogući Bože, ne dopusti da nama upravljaju nasilnici koji nemaju milosti prema nama. Uzvišeni Allahu, povećaj nam svoje darove, a nemoj ih umanjiti. "Amin!
Literatura: Prijevod Kur'ana od Besim Korkuta, Tefsir Ibni Kesir, Sahihul Buhari
Ni komentarjev:
Objavite komentar