Nijaz SALKIĆ
Priželjkivali smo i radovali se svakom ramazanu. Vjernici smo (nadamo se inšaAllah) a mu'mini se zahvaljuju Uzvišenom Haliku na rahmet kiši, na (h)olujnom oblaku, na jakoj studeni i na ljetnoj vrućini. Ovogodišnji ramazan nas je zijaretio u drugoj trećini vrelog mjeseca avgusta. Mnogo je bilo 'jakih' diskusija o nemogućnosti posta u dugom i vrelom danu i vjerničkom tihom u zanosu muhabetu, da mu'min može podnijeti sve što mu Uzvišeni Allah naredi i odredi pa i ovaj ramazan.
Helem ramazan smo dočekali u prostorijama našeg mesdžida u Slovenj Gradcu. Pored olakšavajućih imali smo i otežavajuće okolnosti kao što su godišnji odmori naših džematlija (narod odsutan u Bosni, Kosovu, Makedoniji) i 'kasno' vrijeme teravije. To su bili uglavnom izgovori i opravdanja za dolazak ili nedolazak na teraviju. Meni lično je to bio uobičajeni ritam na koji sam navikao u svojoj imamskoj misiji i pozivu. Na brzinu bi se iftario i onda autom 'letio' na teraviju vozeći se 27 kilometara u jednom pravcu na mjesto klanjanja teravih namaza. Ako sam bio pozvan na iftar u udaljeniju kuću u džematu onda sam se morao malo bolje potruditi da navakat prispijem na namaz.
Uglavnom sve je odrađeno i urađeno kako mora biti. Učila se mukabela i hatma je poklonjena ujutro prije klanjanja Bajram namaza, obilježen je 17. dan ramazana učenjem mevluda uz prigodan program, a na noć Kadra je priređen zikr, učenje Kur'ana, zajedničko klanjanje nafile namaza (lejletul kadr) i sjećanje na sve umrle džematlije, roditelje i rodbinu.
Bajram je obavljen dostojanstveno i u veselom ozračju. Svi slovenski imami su pročitali hutbu ljubljanskog muftije i predsjednika Mešihata islamske zajednice u Sloveniji, dr. Nedžada Grabusa. Proslava Bajram nastavljena je u domaćoj toploj atmosferi stanova i kuća naših džematlija.
Ni komentarjev:
Objavite komentar