Nijaz SALKIĆ
Sjećate li se grahovog vakta. To su bile one godine
kada smo jeli hranu kojoj je rok trajanja bio pri kraju, ili je upotrebno
vrijeme hrane davno proteklo. Tada se jeo stari grah kojeg si kuhao više sati,
a on tvrd i nikako da se skaši i smekša. Kada ga je domaćica u ćasu izlila
skuhane graške su zvečale dok su ih sofradžije kašikom ganjale po ćasi. Mlijeko
smo dobivali tako da je majka mliječni prašak iz papirne humanitarne konzerve
razmućivala s vodom i kuhala mlijeko. Koliko smo se samo najeli mliječnog praška
ne čekajući da se mlijeko razmuti i prokuha.
Helem, jeli smo tada mnogo štošta zastarjelog datuma i
sumnjivog kvaliteta. Srećom malo je ko umirao od te hrane, jedino želudac nije
svakom hranu svario pa je pojedince često bolio stomak. Eto, ovaj vakat je sličan
onom već poodavno minulom, ,grahovom' vremenu. Svega imamo, navikli smo na mnoge
dobrote, mnogo gledamo gdje treba i ne treba, imamo što nam treba i ne treba, hodamo
gdje trebamo i ne trebamo, govorimo što trebamo i ne trebamo, volimo koga
trebamo i koga ne trebamo, mrzimo koga treba i koga ne treba… Od svega toga
što imamo i što činimo, najčešće nas boli stomak.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar