ODLAZE DRAGA I POZNATA LICA

Sjedim neki dan i razmišljam o prolaznosti svega. Sve se mijenja i prolazi, uključujući i nas ljude. Čitam i osluškujem koga više nema među nama. Svjestan sam da sa svakim poznanikom, dragim licem, čestitom dušom, koja se preseli na drugi svijet odlazi i dio mene. Navikao sam se na odlazak najbližih milih i dragih ali me iznenadi vijest da mi je prvi komšija u zgradi, umro'.   

Otišao je tiho Ramiz Tanjić, baš kao što je tiho govorio, nenametljivo hodao i skromno živio. Nemalo potom javiše da je preselio rođak Jakub u Sarajevu. Jakub koji me je kao dijete u trećem osnovne škole, obradovao prvim naliv perom, to je bilo onda kada je Jakub prvi put na odmor došao sa gradilišta iz Libije.

Otišao je i Muhamed ef. Ibrišimović, poznati imam iz Čelića. Imam kojeg su ljudi iz sela i čaršija ispod zelene Majevice željeli vidjeti na mevludima i čuti njegov lijepi i gromki glas. Nije bilo dženaze u Čeliću i okolici a da nije pozivan ovaj imam. Muhamed ef. i Ahmed ef. Abdurahmanović bi učili suru ,,La uksimu '' po pola, ako bi se zajedno našli na nekoj dženazi. Potrefio sam se na odmoru u rodnom kraju kada su javili da je preselio Muhamed ef., dženazu je predvodio čestiti hafiz Šemsudin Kavazović.

Nemalo izza toga javiše da je i čestiti hafiz Šemsudin Kavazović, blagi insan, uspješni domaćin i pčelar, uzoriti otac, vrijedni imam i daroviti muallim otišao. Sjećam se kada sam bio u Vjersko-prosvjetnoj komisiji (Predsjednik je bio cijenjeni Osman ef. Kavazović) i obilazeći više od 30 džemata na području Odbora IZ Brčko i Čelić, došli i u Maoču i hafiza Šemsudina ef. Kavazovića zatekli kao kakvog mladića, imama sa puno energije, osmjehnutog lica i očinskog rječnika. Zatekli smo velki broj djece u mektebu, vidjeli besprijekorno vođenu bilježnicu o pohađanju djece u mektebu, čistu učionicu. Najvažnije, mektepska djeca su mu bila na najvišem stepenu postignutog znanja. Hafiz Šemsudin je bio za primjer uspješnosti nama muallimima i nama imamima.

Javiše da je otišao i Ahmed ef. Abdurahmanović, imam, vaiz i zaštitni znak Čelića. Koliko je puta bio gost u džamiji u Vražićima dok sam bio imam u tom džematu. Bio je rado viđen i pomno saslušan vaiz.

Dok sam pisao ovaj tekst čuo sam za još imena ljudi koje sam poznavao a oni preselili. Eto ode i Mirsad ef. Mahmutović, plemeniti insan i dobra duša. Ne može čovjek ispisati sve one koji su nekada bili dio naših života.

Molim Uzvišenog Gospodara da im se svima smiluje i grijehe im oprosti uz želju da se i nas neko sjeti u dolazećem vremenu. Amin!

Nijaz Salkić