Nijaz Salkić
Vrijeme postoji od kako ga
Uzvišeni Halik oznanio i nama podario. Od
,kalu bela' svako živo biće odbrojava svoje
vrijeme, i (o)bilježi ga i
vrednuje na svoj način, svojim bitisanjem. U mom mladalačkom vaktu, vrijeme se lijeno
provlačilo kroz tijesni seoski sokak. Čak i sunce nije previše hitilo da skrati
dugački seoski dan.
Tadašnje kuće bile su oaze
hladovine. Preko ljeta natkrivene šljivovim, tunjovim, jabukovim, kruškovim dudovim
krošnjama i opasane lozom raznoraznog grožđa a zimi zaštićene visokim tarabama,
davale su čar neprolaznosti, sporosti, zaspanosti ljudi u seoskim plemenima, mahalama, zaseocima
i varošicama širom Bosne opjevane.
U toj spavećivoj idili
vladala je uravnilovka, izjednačenost sudbinska u životima ljudi. Nije se previše
imalo, svega se željelo a ni za čim se previše nije tugovalo. Mnogi su banane
okusili tek u kasnim 60-tim godinama. Šećer, a dahabetile bonbone i čokolada,
bili su luksuz i đahtaluk.
Babo mi je bio muezin, pa je na svojstven način smišljao recepte kako
sačuvati lijep i prodoran glas. Za podsjećanje, mikrofoni i jaki tonski zvučnici
i trube su noviji izum, na munaru se muezin penjao i uživo ezan učio. Babo je
održavao glas popomoću kuhanih i svježih pojedenih jaja, a štimao ga je i sa ,Negro'
bonbonama.
Često sam zavidio ocu što je
samo za sebe imao kesice ,Negro' bonbona. Nekad bi me slučajno ,zapala' neka bonbonu
koju sam slatko pojeo. Tek nakon izvjesnog vremena kad sam sam imao svoj
novčanik kupio sam i ja kesicu bonbona ,Negro', da se sjetim djetinjstva.
Menščini da te bonbone nemaju ukus onih nekadašnjih.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar