NJIVSKE KOMŠIJE

NJIVSKE KOMŠIJE

Odvajkada se drvo naslanjalo na drvo a čovjek oslanjao na čovjeka. Naročito na selu insan je bio na pomoći i ono što se kaže uvijek ,pri ruci'. Nije se zatvaralo u kuću kao danas, vrata su bila na kući samo da se mogu zatvoriti kada jak vjetar puše ili da se ne fasuje prehlada nedaj Bože, na jakoj promahi.

Njive su bile nanizane s obje strane uskog puta (putića) koji nije nigdje bio upisan u katastru kao javni put. Svako je mogao iz Vražića putićem stići u obližnji grad Brčko ili u Tuzlu. Svijet nije bio sebičan i samo svoj. Kada bi se gradila kuća u komšiluku svako bi nešto doprinio. Neko je majstore pozvao na ručak, neko bi crijep istovarao a neko cijeli dan dobrovoljno radio dok se prva, druga ili treća ,ploča izlivala' (ižljevala).

Moj babo Ibrahim Salkić imao je 3 njive, dvije blizu i jednu poprilično udaljenu od kuće. Kao dijete pamtim naš odlazak u njivu. Sjećam se rahmetli Alije Šabanovića, našeg njivskog komšije kod , Duge njive'. Alija je bio razgovoran čovjek i dobar insan. Ako su se sreli na putiću kroz Mujkića njive, oni bi polahko išli putićem prema svojim njivama i  dugo pričali, malo zastajkivali pa onda opet par koraka napravili i opet stali. Rahmetli Alija Šabanović je imao tako lijep riječnik i gromoglasan smijeh da se sve horilo od njegovog smijeha. Bilo je momenata kad smo ja i babo dugo pješačili u najdalju njivu, babo je volio potiho, onako za sebe, pjevušiti ilahije, ,Hasbi rabbi džellallah i Mevla jesalli…'.

Upamet!